Vahine suze, Mourinhova poruka i Cvijet Srebrenice: Tri kadra o zemlji koja se vratila iz izbjeglištva

Piše: Hajrudin Redžović

Vahid Halilhodžić, Amar Dedić i Miron Muslić na prvi pogled nemaju istu scenu. Jedan završava karijeru u Francuskoj, među ljudima koji mu aplaudiraju kao čovjeku koji im je nekada davao golove, a kasnije ih pokušavao spasiti od ispadanja. Drugi, dječak rođen u Austriji, s bosanskim korijenom koji se ne može izvaditi iz krvi ni pincetom Evropske unije, prima poruku od Josea Mourinha pred utakmicu s Italijom. Treći je Miron Muslić. Bišćanin. Prošao je Austriju, Belgiju i engleski Championship. Pa stigao u Schalke i vratio ga u Bundesligu. Danas nosi Cvijet Srebrenice kao da nije simbol, nego organ.

Ali to je ista priča. Samo različit kadar.

Vaha je kadar starog filma

Crno-bijelog, tvrdog, mostarskog, francuskog, izbjegličkog. Čovjek koji je iz Bosne otišao s ratom za petama, a u Francuskoj postao institucija. Ne zato što je bio egzotični Balkanac s lijepom pričom za nedjeljni dodatak, nego zato što je znao ono što veliki sistemi često zaborave: da se karakter ne trenira na akademijama. Karakter se nosi iz podruma, iz granatiranih gradova, iz vremena kad čovjek ne zna hoće li sutra imati kuću, ali zna da neće izgubiti kičmu.

I zato su Vahine suze u Nantesu više od oproštaja. To nisu suze penzionera. To su suze čovjeka koji je preživio vlastitu biografiju.

Nantes mu je aplaudirao, ali u tom aplauzu nije stajao samo francuski klub. Stajala je jedna duža, nevidljiva kolona: Jablanica, Mostar, Velež, rat, odlazak, povratak kroz tuđe stadione, reprezentacije koje je vodio na Mundijale, otkazi pred velika takmičenja, nepravde koje nije znao progutati jer nije od ljudi koji gutaju kamen i prave se da je rahat-lokum.

Vaha je bosanska verzija trenerskog Sizifa. Samo što njegov kamen nije stijena. Njegov kamen je lopta. I uvijek se kotrlja uzbrdo.

Amar Dedić je drugi kadar

Novi. Brz. Evropski. Onaj kadar koji se snima u visokoj rezoluciji, ali u pozadini opet čuješ isti šum devedesetih. Rođen daleko od Bosne, formiran u austrijskom sistemu, treniran u velikim klubovima, danas kod Mourinha, sutra ko zna gdje. Ali kad treba igrati za Bosnu, onda se odjednom vidi da pasoš nije najdublji dokument koji čovjek ima.

I onda dolazi Mourinho. Posebni. Čovjek koji je prošao sve svlačionice ovog svijeta, koji je vidio milione, ego, titule, kraljeve, rimske careve u kopačkama i londonske aristokrate u trenerkama. I taj Mourinho, pred Italiju, ne šalje Dediću taktičku poruku o bekovskoj liniji.

Ne govori mu: zatvori lijevu stranu. Ne govori mu: pazi na drugu stativu. Ne govori mu: budi miran u posjedu.

Govori mu ono što stranci ponekad bolje osjete od naših domaćih cinika: sjetite se žrtava ove zemlje. Igrajte za njih.

Eto ti cijele Bosne u jednoj poruci iz Portugala. Nije to patetika. Patetika je kad prazni ljudi glume dubinu.

Ovo je nešto drugo. Ovo je trenutak kad svjetski trener razumije da reprezentacija Bosne i Hercegovine nije samo tim. To je privremena država u kopačkama. Pokretna ambasada preživljavanja. Jedanaest ljudi koji nose ono što ministarstva često ne znaju objasniti, akademije zakomplikuju, a politika uprlja čim otvori usta.

Amar Dedić ne ulazi tada u utakmicu samo kao desni bek. Ulazi kao dijete jedne raseljene geografije. Kao dokaz da Bosna nije ostala samo u Bosni. Bosna je otišla svuda gdje su je htjeli zaboraviti. I tamo rađala djecu koja će jednog dana opet igrati za nju.

Neko je mislio da je raseljavanje kraj. Nije bio kraj. Bio je skauting.

Treći kadar je Miron Muslić

On ne mora ništa reći. Dovoljno je da stane pred kameru s Cvijetom Srebrenice na reveru. U normalnim zemljama trener nosi značku kluba. Kod nas trener nosi memorijalni centar na sakou. I to nije poza. Jer kad Muslić kaže da Cvijet Srebrenice nosi zato što mu duša traži, onda tu prestaje PR. Tu se gasi marketinška rasvjeta. Tu ostaje samo čovjek.

U Gelsenkirchenu je mogao izgledati kao još jedan trener koji popravlja tuđi kvar. Ali nije. Pred Evropom je stajao s Cvijetom Srebrenice, kao čovjek koji zna da se u elitu ne ulazi skidanjem pamćenja, nego uspravno.

Cvijet Srebrenice na reveru nije ukras. To je mala bijela optužnica. I mala zelena nada. Bijelo - za nevine. Zeleno - za ono što nije ubijeno.

Muslić ga nosi u svijetu koji bi najradije da Bosna bude simpatična, ali ne previše prisutna. Da bude tužna, ali ne zahtjevna. Da bude lijepa priča o ćevapima, mostovima i talentovanim fudbalerima, ali da ne nosi previše dokaza na reveru.

E pa nosi. I neka nosi. Arhivirajte ovo: jer ako ga ne bude nosio Miron, nosit će ga neko drugi. Ako ga ne bude nosio trener, nosit će ga dijete. Ako ga ne bude nosilo dijete, nosit će ga fotografija. Ako fotografiju izbrišu, nosit će ga rečenica. Ako rečenicu prešute, nosit će ga tišina. A bosanska tišina, kad se jednom nakupi, zna biti glasnija od stadiona.

Zato Vaha, Amar i Miron nisu tri odvojene sportske vijesti. To je trilogija. Vaha je prošlost koja nije pristala da bude poražena. Amar je most. Miron je znak.

A iza njih već dolazi novi talas

Esmir Bajraktarević i Kerim Alajbegović nisu tu da prošire priču, nego da potvrde da priča nije završena. Jedan iz američke, drugi iz evropske fudbalske fabrike bosanskog rasijanja — iz Leverkusena i Salzburga. Dva dječaka, dva puta, jedna nevidljiva pupčana vrpca.

Nekada su iz Bosne odlazile kolone. Danas se iz tih kolona vraćaju krila, veznjaci, treneri, selektori i djeca koja ne moraju objašnjavati zašto igraju za zemlju svojih roditelja.

Neko je mislio da je izbjeglištvo kraj. Nije bio kraj. Bio je rasadnik. I tu se sve veže s Cardiffom i Zenicom. Jednostavno, ono što se desilo od Cardiffa do Zenice nije bila samo fudbalska ruta.

To je bila linija povratka. Bio sam u Cardiffu. Znam kako to izgleda iznutra. Bellamy je to razumio bolje od mnogih naših. Gledao je bosanske ratne dokumentarce. I shvatio: ovo nije ekipa. Ovo je zemlja koja je preživjela vlastito brisanje.

Od zemlje kojoj su govorili da ne postoji - do zemlje koja ide na Mundijal. Od ratnih dokumentaraca koje je gledao Bellamy - do Mourinhove poruke Amaru Dediću. Od nišana u Cardiffu - do Cvijeta Srebrenice na Muslićevom reveru.

To je ta naša čudna reprezentacija. Nije uvijek najbolja. Nije uvijek organizovana. Nije uvijek pametna. Često sama sebi podmeće nogu. Ali kad se jednom spoje ratna memorija, dijaspora, inat i lopta - onda nastane nešto što veliki narodi teško razumiju.

Kod njih je fudbal zabava. Kod nas je ponekad jedini dokaz da nismo pristali na brisanje.

Zato se ne treba čuditi što Vaha plače. Što Amar sluša Mourinha kao da mu je poslao ratnu depešu iz Lisabona. Što Miron nosi Cvijet Srebrenice kao da mu je prišiven direktno za srce. Što Esmir i Kerim izgledaju kao budućnost, a zapravo dolaze iz prošlosti koju su njihovi roditelji preživjeli da bi oni danas mogli trčati bez straha.

To nije višak emocije. To je manjak pravde koji se pretvorio u sport. I zato, kad sljedeći put neko kaže da je 'to samo fudbal', treba mu mirno odgovoriti:

Jeste. Samo fudbal. Kao što je pasoš samo knjižica. Kao što je zastava samo platno. Kao što je cvijet samo cvijet.

Dok ne dođe narod kojem su rekli da ne postoji. Pa od svega toga napravi dokaz.